pull my strings and I'll go far
16.05.2007., srijeda
za neko davno, izgubljeno vrijeme...
|
Neki dan sjedila sam sa prijateljicom na terasi svoje kuće i bezbrižno smo razglabale o svemu. Onako neobavezno, pune života pričale smo o nekim stvarima koje su nas formirale u životu u osobe kakve smo sada. Lagano pijuckajući kavicu sjetila sam se onih dana kada smo bile osnovna i srednja škola. Valjda je lagani povjetarac i ugodno toplo vrijeme vratilo stare uspomene onih dana kada smo se u isto ovo vrijeme, vraćale doma iz škole, umorne, gladne i jedva čekajući da prilegnemo. Tada su nas morile neke druge muke, ono koliko ću novaca sutra dobiti za gablec, hoće li me na hodniku uočiti mali Ivan iz 4.a, šta ću obući da izgledam veća pankerica, koliko ću novaca skupiti do subote za koncert i kamo ću sutra sakriti šalabahter iz biologije da me profa ne uhvati da prepisujem. Divno vrijeme, divne uspomene, sve je bilo tako lako i tako divno. Ručak mi se uvijek sam skuhao, pa gle i odjeća mi je bila sama ispeglana, nekako su i tanjuri poslije jela valjda sami odlučili skočiti u sudoper i oprati se, usisavač je radio sam... Nije ni danas puno drukčije pošto još uvijek nemam samostalan život, ali još malo i sve ove sadašnje i tadašnje takozvane brige, bit će smiješne prema onome što me čeka. Ulazimo u neki novi život sa zrelošću većom koju godine nose. Pretvaramo se u neke tupe spodobe koje samo razmišljaju o tome kako platiti račun, nahraniti obitelj, obaviti dobro posao. Na kraju dana, od silnog umora, jedva isčekujemo da legnemo u krevet i zaspimo. I tako iz dana u dan, isprazno i stalno, jedno te isto, živimo ovaj život a kao da i ne, on prolazi pored nas a mi ga ne osjećamo. Kad ste zadnji put udahnuli punim plućima zrak što vas okružuje i onaj miris u njemu da vas je posjetio na stara vremena? Ja često nastojim, ali više nije ko prije. Neki novi ljudi i novi dani sa sobom nose nove zgode i nove probleme, nemamo vremena osjećati život i živjeti ga punim plućima, udisati cvijet i taj njegov miris da nas poveže s nekim davnim, divno proživjelim događajem. Kao ljudi smo, a današnji svijet ne daje nam ni vremena ni prostora da to osjetimo. Smiješno je uopće govoriti o življenju života, jer rijetko danas za to ima vremena. Nezaposlenost, sve veća, nosi sa sobom još neke nove probleme. Kako da si uopće ljudi priušte nešto kad nemaju ni za kruh? Kao djeca nismo razmišljali o tome. Samo bi htjela još jednom pomirisati cvijet, al da me njegov miris odvede nekud daleko, da probudi stare uspomene, da ga osjetim onako snažno kao što sam ga osijećala kao dijete. Valjda zbilja s vremenom otupimo, život nam ubije i osjećaje i moć rasuđivanja i moć da se doživi lijepo, postajemo tupi programirani roboti, ljudi novog vremena, robovi svoje obitelji, posla, plačanja režija i nemilog života. Ne kažem da obitelj smeta, naprotiv, divno je imati obitelj, jedine i prave ljude koji te istinski vole, samo treba pronaći vremena za sebe. Ne kažem da bi se htjela vratiti u prošlost, godine donesu neko drugo vrijeme, sve ima svoje čari, al nemogu se odvojiti od misli kako je sve bilo bolje. Bilo bi smiješno da za par godina sjedim u parku sa flašom u ruci samo zato što se želim osijećati mlada. Nekako mi se čak čini da sam malo prerano ušla u krizu srednjih godina. Ne patim za tim što više nemam 16, ova priča je bila samo konstatacija, naprotiv sretna sam što sam prošla to doba i sve one silne muke koje su me tad mučile i činile se ko kraj svijeta. Sad se na to samo slatko nasmijem. Jedina stvar koju ne želim je da mi život protutnji pored mene a da ga ja ne zapazim. U tome je poanta svega. I želim udahnuti zrak punim plućima, a da taj zrak ima miris života. |
12.04.2007., četvrtak
ona je...ona je...
|
Bila je srijeda, kasno navečer, jedan od onih dana toliko sličan ostalima jer tamo gdje je živjela i po onome kako su tekli nije se mogao raspoznati jedan od drugoga. Mladi, sputani dosadom i nemogućnošću da učine nešto bolje od svog života, tratili su svoje vrijeme sjedeći u "birtijama" i pokušavajući pronaći neku snagu u alkoholu da ih izvuče iz surove kolotečine. Mogla se još ponekad i pronaći neka zanimacija al za starije ljude, eventualno ljude u srednjim godinama, za one koji nisu vidjeli ništa drugo i koji ne streme nečemu višem, za one kojima to nije bitno i one koji su se samo ovdje došli odmoritit on nekog drugog života. Gradić je bio pogodan i za ljude koji su cijeli život živjeli negdje daleko ili negdje vani pa je razumljivo ako su tijekom života prikupili neke novce da time kupe malo mira. Savršeno mjesto za odmor al ne i nekog tko toliko žudi za životom i time da promijeni svijet, ne cijeli, ne tuđi, nego samo svoj. Da bude bolje, da bude ljepše, da bude njeno. Takva je bila i Dorotea. U te kasne noćne sate sjedila je na podu svoje sobe i razmišljala o ničemu. S pogledom u prazno i prozorom tek toliko odškrinutuim da se nadzire komadić neba, podigla je ruku da još jednom uvuče dim plavog Waltera. Bila je to već polovica druge kutije koju je pušila danas, a da ni koraka nije iskoračila iz svoje sobe. Kratke kose, blijedog lica, mršavih hladnih ruku i čudnog, pomalo morbidnog izgleda, ta djevojka više je izazivala u ljudima neki strah, ne strah toliko zbog svog izgleda nego radi tog jer je u svakom svom trenutku i pokretu odašiljala svijetu svoju superiornost. Nitko joj nije bio ravan, nitko nije izgledao kao da nosi toliko snage u sebi. Samo njene oči, oči neke čudne, nedefinirane boje, s dozom popucalih kapilarica koje su nastale zbog neispavanih, burnih noći, otkrivale su bol njene duše i prazninu njena srca. Nije bila jedna od onih ljudi koji vole izazivati drame, ni jedna od onih koji žele da su oči cijelog svijeta uprte u njih, u biti nije uopće htjela da je itko gleda ni da je itko sluša, nije htjela da itko uopće zna da postoji, da se itko za njom okreće, da itko za nju pita, ništa , ništa u vezi nje. Samo je htjela promijeniti svijet, svoj svijet, svijet koji je odavno propao od kad se dogodio On. Svoju priču nikome nije htjela ispričati, nije željela da bude još jedna ona srceparajuća, dosadna, standardna, ustvari to i nije bila nikakva priča, to je bio njen život. Bilo bi uopće glupo i da netko pomisli da djevojka poput nje ima takvih problema, da se njen svijet vrti oko nekog muškarca, nije ona takva, ne želi biti neka "trebica" koja pozornost na sebe privlači dramama i plačem i okuplja oko sebe hordu prijateljica za nadu u spasenje pomoću njihovih vještih tračeva. Koliko god nije htjela priznati, u ovom trenu dobro bi joj došao nečiji zagrljaj i nečije rame za plakanje. Uhvatila se u čudnom razmišljanju, a uopće nije kanila razmišljati o ičemu, naglo protresla glavom kao da se probudila iz sna, bacila kamen na euforiju razmišljanja o "hepi" životu i nagnula čašu koja je stajala pored njenog kreveta. Mlaka, već bljutava vodka kliznula joj je niz nježno grlo i na tren probudila u njoj neopisivu želju za životom. Samo na tren to joj je razbistrilo um al začas je nestalo i izgubila je volju i misao, onu koji je imala pred minutu, da se podigne i ako ništa legne u krevet da prespava ovaj teški dan. Ostala je tako sjediti, ovaj put sa novim mislima koje su prolazile kroz njenu glavu, opet o Njemu, opet se nije mogla otrgnuti tome. Toliko joj je falio. Ustvari ne zna šta se dogodilo. Sve je bilo lijepo, možda ne kako je ona zamišljala i htjela, ali bilo je dovoljno da ju usreći. Po prirodi nikad nije bila neka vedra osoba, mnogi su mislili da glazba koju sluša utječe na nju, al sve su to bile samo predrasude neukih ljudi koji nisu znali kamo bi svojim "divnim" dosjetkama i izmišljotinama pa su "prali" druge uokolo. Sjetila se svega iz tog sretnog vremena. Tada se osjećala drukčijom. Nisu ju mogle pokolebati neke stvari koje mogu sad, bila je jača i više je držala do svojeg ja kojeg sada više ni nema, pomislila je. Bila je druga osoba, možda malo manje marila za one koji su ju voljeli, možda je znala da griješi, al u tim trenucima ništa nije bilo važno. Bila je u stanju s njime napraviti bilo što i bilo kada, netipično za nju, al dala mu je cijelu sebe i svoje srce. Nikada nije, nikada ne bi, samo njemu, samo tada. Zbog njega je htjela postati druga osoba. Istinski ga je voljela. Možda ne zapravo voljela, zaintrigirao ju je na tren i taj tren bio je odlučujući, htjela ga je viđati stalno, uvijek, nalazila je i vremena i načina iako nisu bili iz istog grada. Mislila je - ako sve propadne, biti će lakše zaboraviti, daleko smo. Sjetila se njegovih ruku oko svoga tijela, svega onoga o čemu su preko telefona satima pričali, njegovih toplih mekih usana i savršenih poljubaca. Ko iz reklama - pomislila je. Ali nije bilo. Zato je sve ovako. Nije trebalo biti ali je, pred svim je pokleknula, pokazala se ne toliko jaka, a najviše ju je bilo sram upravo toga, da prestane bit ona stara, da ju pobijedi obična ljubav. Najčudnije od svega je bilo to što su mnogi muškarci prolazili kroz njen život al zapravo i jedino on ostao je u njenom srcu, srcu koje je poslije njega bilo hladnije nego prije. Boljelo je to što nikada nije dobila odgovor. Otišao je bez riječi, zadnji put kad su se vidjeli sve je bilo ok. Jednog dana dobila je poruku pred kojom se zaledila. Dugo će te teške riječi odzvanjati u njenoj glavi. Tako nešto da je netko mogao napisati? A zašto? Zar je ljubav grijeh? Zar više male stvari život ne znače? Svi njeni snovi srušili su se u trenu, nikad nije htjela da se osjeća tako jadno i bespompoćno, nikada nije htjela da neki muškarac napravi to od nje, bila je jaka i odvažna, solo igrač, prava žena. Sada se stanje njenog duha poklapalo sa njenim vanjskim, krhkim izgledom, bila je tužna i to vidno. Čak je u trenu pomislila na to da si oduzme život. To bi bilo stvarno jadno, krajnje ono što čovjek može napraviti - pomislila je i na sreću odustala. Sjedila je tako i dalje nepomično na podu svoje sobe sa tko zna kojom zapaljenom cigaretom u jednom ruci i tko zna kojom punom čašom u drugom. Na tren je primjetila onaj odškrinuti prozor i komadić zvjezdanog neba koje je bacalo sjaj zvijezda na njeno sićušno lice. Udahnula je duboko, osjetila vani miris proljeća i onog toplog svježeg kruha koji je dopirao iz obližnje pekare, ugasila cigaretu i ostavila čašu, izašla na balkon i nakon dugo vremena osjetila se živom. Nije ovo bio kraj njene boli, njenih problema, al učinilo se da će sve nakako ići lakše, taj trenutak dao joj je nadu za bolje sutra. Nije više razmišljala o Njemu, na trenutke su joj samo navirale neke sitne uspomene, ipak će trebati vremena, al odlučila je opet biti ona stara samo bolja i znala je da će sama najbolje izgraditi svoju oazu u pustinji nedosanjanih snova. |
05.04.2007., četvrtak
LIFE SENTENCE
|
Ovako, pošto svi imaju blog, pa da i ja krenem malo sa svojim. Nikad nisam ovo radila pa za uvodni post ne znam ni sama šta da napišem. Uglavno ću pisati o onome što mi padne napamet, ništa posebno, sve ostalo o svemu saznat ćete u postovima koji slijede. Do tada budite mi pozdravljeni! UPDATE: Ovako, odlučila sam ovo posvetiti pričama, neke će možda biti iz stvarnog života, neke posvećene nekome, neke izmišljene, a neke tek takve da uljepšaju dan i ispune prazninu života. Sve ove "punkerske" teme ostaviti ću za neko drugo vrijeme i moje drugo ja. |
